In Rotem Rahmen: Ukraine
U CRVENOM OKVIRU: UKRAJINA
-Iskustveni dnevnik-
…u autobusu same žene… nekoga sretnete gledajući se oči u oči petnaestak sekundi i rukujete se s obje ruke …osjetio sam veliko uzbuđenje kada sam nakon četiri sata zajedno , negdje oko osamnaest sati prvi put ucrtao Crveni okvir i time upalio svjetlo u skloništu unutarnjih slika svakog pojedinca …sada ću ući u te skrivene galerije …“Bori se i možeš pobijediti” – stih je iz pjesme Tarasa Ševčenka , njegova je poezija uvelike pridonijela razvoju suvremenog ukrajinskog jezika i buđenju ukrajinske nacionalne svijesti… nekoliko fotografija iz 2014. na Majdanu., V. i njegovog prijatelja sa zastavom Europske unije, fotografije mnogih ljudi … fotografija kako je Lenjinov kip srušen… živim ovdje u vakuumu – odista se tako osjećam ; vrtlog , vir , vodoskok, eksplozija uočenog, asocijacija , doživljenog … svoj sa sobom u jedinom svijetu koji je moj … ovo je iskustveni dnevnik … unutarnje slike …. neke odložiti , neke zadržati , neke dovršiti, nove započeti …vrijeme je pred svako novorođene kleknuti pokorno i zatražiti oprost i milost zbog što smo ih u ovakav ovaj naš svijet donijeli –svijet ratnih razaranja , klimatskih katastrofa , dugova i svega onoga što uradismo i ostavismo im u nasljeđe da se time nose….
… koja je kazna adekvatna za ovo što rade danas Putin i njegovi …
Art Against Pain ustrajno će nastaviti sa radom ! …
iz dana u dan :
28.06.2023., srijeda
U Varšavi neuredno , bučno na Autobusnom kolodvoru … prilazi mi mladić i gura u ruku nekakve parfeme i traži da mu kupim kartu za Berlin , ponavljajući „Ukrajina , Ukrajina …“
Centar grada je opušteno dinamičan , baš mi je sjelo to švrljanje ulicama…
29.06.2023., četvrtak
Na Ukrajinskoj granici htio sam u Kantini kupiti kavu, ali kako nisam imao gotovinu izašao sam ne mogavši realizirati želju; dvije minute nakon toga dolazi do mene čovjek sa kavom i daje mi je; „nemam novca“ , kažem , a on odvrati „ne novac , ne treba ,uzmi -za tebe je, brate“ i tako uđoh u Ukrainu
Nekih stotinu km pred Kiyevom u autobusu , na sjedištu direktno iza mene vrisak i onda suze, glasan neutješan plač; djevojci su upravo javili da je poginuo netko joj blizak , nisam mogao razabrati tko … U autobusu same žene …
Autobus je stigao na cilj puna dva sata prije planiranog vremena po voznom redu, nešto prije 21 sat … nigdje nikoga da me prihvati; internet ne funkcionira , ne mogu nazvati … krenuh rješavati ovaj izazov sa taxistom …. javili su se domaćini na broj koji je u moje ime nazvao i upustih se da me na adresu odveze … tražio je 50 eura za to i nije htio krenuti prije nego mu novac ubacim u ruku , a ja imam samo bankovnu kartu … vozi me do prvog automata , ne funkcionira (srećom) … nekako se ispreskačemo žučljivom diskusijom i odveze me na adresu a na ulici nas čekali domaćini … verbalna žučljiva rasprava sa taksistom ;
reakcija na lopovluk jer vidjevši da sam ovdje stranac oderao me za deset puta veću cijenu, razdaljina je to za 5 eura a on traži 50 Eura i na kraju nakon svađe na odredištu i prijetnje policijom uzme 40 Eura, jer svima se žurilo , za 15 minuta počinje noćna zabrana izlaska – policijski sat…
Pod prozorom stana gdje sam smješten – vojno vozilo …
U ponoćnim razgovorima, ni sam ne znam kako došli smo na temu prezimena .
Nikad nisam ovoliku važnost davao prezimenima kao u ovom razgovoru . …
Mijenjanjem zadna dva slova lako se postaje dio nekog drugog plemena, nekog drugog naroda… primer: Shoytzhet (jud.) postaje Reznik , pa Rezničenko (ukr.) – da bi onda postao Rus i zvao se tako sada Rezicenkov …
Očito je tu tehniku promjene prezimena posebno uspješno provodio Staljin … a nekakve takve ideje postaju aktualne …strah ne pita što je raditi kada ga se koristi u represiji …
zgranut sam dimenzijama kontinuiteta represije u mnogim smjerovima.
Završili smo konstatacijom mog domaćina da moje prezime je Eter i da mu nije trebalo završetak -ović mijenjati, već ga samo ukinuti…
ETER !
– pa to mi je nadimak od školskih dana.
30.06. 2023., petak
Prvi izlazak iz stana odveo nas je na izložbu trofeja iz rata koji bjesni ; zbirku dopunjuju ratnici svojim trofejima ,dobrovoljno po povratku sa fronta ; radi se o potpuno dobrovoljnom radu , besplatni prilozi i kako mi reče jedan od njih koji je upravo sada na kratkom odmoru i koji se uskoro vraća na front – „to je naš način da preradimo doživljeno“;
pod nogama pri ulazu rasparana zastava Rusije koju ugazite ako hoćete dalje ;
Htio sam na predstavu u kazalište, nisam mogao -rasprodana je predstava, zadnja u sezoni?
Zid kazališne zgrade zaštićen je vrećama pijeska , prevencija od napada – kažu mi domaćini;
I više je tako zaštićenih građevina ; može li to odista pomoći ?, meni se čini da je više riječ o upozorenju kako je bitno svoje zaštititi .
Na večer sam preselio u drugi stan , u naselju nebodera – spavaonice za stotine tisuća stanovnika ovog grada .
Mojem domaćinu su žena i djeca u izbjeglištvu u Njemačkoj kod poznatih. Detalj da je žena Ruskinja i da je zadržala taj pasoš, a on Rus sa ukrajinskim dokumenima zainteresirao me u ovim okolnostima. Ne bi on rado na front , ali ako mora odazvao bi se regrutaciji u ukrajinsku vojsku. Ovdje je njegov dom, reče . Čeka , nadajući se da neće biti pozvan.
Ubrzo saznah da piše, na ruskom. Nekoliko knjiga je objavio, ruski je pisac reče.
01.07.2023., subota
Najveći dio dana proveli smo u Parku partizanske slave ; tu je smješten i muzej u kojem ćemo raditi. Y. nas je sjajno i vrlo detaljno vodio kroz povijest okupacije ; količina informacija bježi mojoj mogućnosti prerade; dogovorili smo da se izloženim eksponatima posvetimo u vremenskim cjelinama , pa da se jednoj cjelini svakodnevno intezivno posvetimo pola sata za svo vrijeme rada ovdje; dogovorili smo prostor u kojem ćemo raditi , polako se sklapa sliku koji će mi pomoći pri prvom susretu sa ljudima.
Ovaj Park je prostran i sadržaji su privlačni …ima ljudi , ali ne previše … pri ulazu vodoskoci djeca se tu brčkaju i prskaju – sledim se pri pomisli u kakvom svijetu odrastaju … ovo sa djecom ovdje , zaštita – krađa – preimenovanje – odvođenje – parole – zadržavanje – ovdje je to tema , razmijenio sam misli sa mnogima … ovi krvavi agresori imaju , očito je to, tradiciju brisanja postojećeg identiteta i preimenovanja u drugi , a sve lijepo meko, objašnjeno , sa osmijehom – poput pauka čija je mreža nježna, ali te pauk svakog trenutka može ubosti svojim otrovom …
Ljudi su bijesni, ljudima je dosta tog življenja u strahu …. sada što ih više gađaju , odlučniji su da napadače odbace …. da, stvarno, ovo što agresor radi je kao usmrđeni flaster na nježnoj koži koja ga ne želi , plače ali će ga odbaciti …
svakim novim susretom , svakim satom boravka ovdje , nizom detalja uočljivih za sve ili samo za one koji izoštreno love detalje sigurniji sam da agresor će na vojnom polju biti poražen, flaster će biti odbačen …
žena na ulici prodaje litoreze jednog umjetnika (trenutno nema kupaca, nema turizma) i upustimo se R. i ja u dijalog sa njom o tim radovima; užitak ju je slušati … kad joj se na trenutak, nepažnjom rukav majice nešto povukao vidim na ruci tanku platnenu “narukvicu”, ukrainsku zastavu …
u večernjem razgovoru u georgijskom restauranu (na vratima piše:ulaz samo uz pokaz identifikacijskog dokumenta) ukupno nas sedmoro, tridesetogodišnjaci oni svi – ja im dižem prosijek starosti , dva mlada para ukrajinska , ona – magistar judaistike, u potrazi za poslom reče sasvim jasno , bez dileme: u SSSRu se moglo govoriti da je prevladavajući utjecaj bio ruski – kao nešto pozitivno ili da je to bilo ruska okupacija – kao nešto negativno , tu se slažem da se može ovako i onako na taj period gledati ;
ali ovo sada je okupacija, napad, nasilje i bez obzira koliko ih je – nemaju šanse …
a onda u priču uđe i DDR jer jedan od okupljenih je tamo rođen … pa ovo , pa ono … i Jugoslavija , naravno …
a ja spavam u neboderu, u dječjoj sobi djevojke koja je sada u izbjeglištvu , na zidu američka zastava i rukom dopisane rečenice na engleskom prijatelja sa boravka vani u školskoj razmjeni ili … , rečenice od kojih prepisujem BE YOURSELF!
02.07. 2023., nedjelja – 1. radni dan
Noćas su se dva puta oglasio alarm; Kiyev je napadnut bespilotnim letjelicama a napad je 100% uspješno odbačen .
Mirno sam ušao u prvi radni susret sa njih sedmoro. Malo sam svih tih šest sati rada koristio riječi, a kada sam ih koristio bila je to kombinacija engleskog i njemačkog sa elementima hrvatskog, riječima sličnim ukrajinskim .
Zanimljivo se razvio taj govorni dio uz pomoć djelomičnog prevođenja u raznim kombinacijama. Što su riječi? Kako im priči? One su u ovoj situaciji od mene tražene , a to traženje osjetih organski, kao valjanje u mojoj usnoj šupljini sasvim siguran da su tu razumljive a izgovorene nesigurne.
Stajali smo u krugu i onda se pomicali, jedan za drugim gledali se u oči sa osobom ispred sebe dvadesetak sekundi … Tako smo započeli ovaj proces … Zbunjenost …
U tri cjeline podijelio sam prvi susret , a sve tri cjeline traže približavanje osobi, njezinom centru . R. će pisati radni dnevnik, procese kako ih uočava.
Imam osjećaj kao da radim u vakumu. U nekom zustavljenom prostoru . I kao da nešto svi čekamo.
Osjetio sam veliko uzbuđenje kada sam nakon četiri sata zajedno , negdje oko osamnaest sati prvi put ucrtao crveni okvir . Jasno mi je da sam time upalio svjetlo u skloništu unutarnjih slika svakog pojedinca i da ću sada ući u te skrivene galerije.
Dao sam im olovku – da nježno uđu u svoje sklonište – spremište unutarnjih slika-doživljaja. Izvukli su prvu.
Priča domaćin da je prva dva tjedna bilo opasno, ovdje gdje se nalazimo, izaći na ulicu , da je gledao sa balkona kako se puca. Nisam razumio , tko su ti koji su pucali …
Arhitektura ovih nebodera u predjelu gdje stanujem na mene zastrašujuće djeluje .
Uđeš ako imaš chip ili znaš broj na koji ćeš pozvoniti, jer svi su stanovi pod brojem ; ulazna vrata su metalna , ponešto i zarđala, ali pravi labirint vrata tek unutra počinje; nastaviti možeš ravno kroz staklena vrata pa do dva vrata stana sa jedne strane ili u udubinu do lifta , ili nakon ulaza lijevo do stepeništa , uskog , odmah ravno metalna vrata sa katancem , stepenice uske, pa opet dijelom staklena vrata na balkon-hodnik, pa lijevo nekoliko metara , pa opet lijevo vrata, pa opet hodnik i možeš ravno u raskrižja drugih vrata ili lijevo ; mi do stana moramo ravno kroz jedna vrata , pa onda ravno kroz druga vrata , pa onda lijevo kroz dupla vrata stana – ona debela siguronosna , sa dva ključa i još jednom mogućnosti zaslona ; ovo je sve arhitektura iz doba SSSRa – kakve mi se misli roje, preplašim se vlastitih zaključaka .
Stan je ugodno raspoređen i udobno namješten. Tu se zaboravi na prijeđeni put.
Kada sam se sam vratio nakon rada nisam našao ulaz stana; trebalo mi je dvadesetak minuta u zgradi da naletim na dobronamjernu osobu koja je pristala da nazove mog domaćina da dođe po mene na ulazu. Nije moj telefon reagirao , izludio sam se … to se ponavlja, tak kad sam u nekom prostoru i unesem internetsku vezu tog prostora mogu zvati … na ulici ne mogu … jer moj mobilni je drugog pozivnog predznaka … mogu uzeti ukrajinsku karticu – neću ako baš ne budem morao …
Već prije ponoći – alarm.
Što je rezultat napada i obrane?
Kada provjerim informacije na njemačkom informativnom prostoru, te u Indexu na hrvatskom i ovdje na televizijskom programu koji dvadeset i četiri sata informira o stanju na ratištu, brzina razmjene informacija je začuđujuća (!), zastrašujuća (?). Provjerio sam to u zoru ovog dana kada se ovdje alarm oglasio.
Razmišljam o tom protoku informacija , zadržavanju informacija, manipulaciji informacijama, lažima koje se nametnu kao istine …. pitam se vrlo često što to ja želim radom ovdje spoznati, dokučiti …. zašto sam ovdje … kako to da sam prosto organski osjetio da moram pokrenuti inicjativu Art Against Pain …
Zemlja , jedina nam planeta kao kaplja krvi … kap krvi reagira isto kao pahulja snijega ….
od pahulje do grude do ogromne kugle do lavine
do leda
zaleđenog Ničega …
od kapi krvi do krvotoka do razgranatog korijena zgrušane krvi …
do kiše …
kiše što (s)pere do Ničega.
So, 2.7. (Tag1) Regina dnevnik
Otišla sam u krevet nakon prvog dana projekta – zbunjena….
Krenuli smo s “Crvenim okvirom”; bila sam jako iznenađena da sam svoje jake osjećaje stavila u Crveni okvir ispred sebe .
Čak i da sam željela isključiti svoje osjećaje u ovom trenutku kako se ne bih morala kasnije pozabaviti svojom impulzivnom reakcijom u grupi, nisam mogla jednostavno isključiti ono što je bilo vrlo prisutno. Moralo je to biti u Crvenom okviru. Pritom su nesvjesno nastajale sasvim druge slike, koje nisam mogla kontrolirati.
…..
Danas sam se probudila i odjednom sam imala potpuno drugačiji osjećaj … Mislim da su se mnoge stvari uzburkale pa presložile. Stvarno se osjeća kao terapija sada , u trenutku u kojem jesmo…i pitam se zašto je to tako.
Jučer sam se stvarno pitala: „Što mi to radimo i koja je svrha toga ?“ Doživjela sam i trenutke protivljenja, imala sam osjećaj da radim potpuno slučajne vježbe.
Danas (nakon što sam jednom prespavala) sve pokazuje da doživljeno ima smisla i nekako kao početak nečega.
Već u prvim vježbama kreirali smo slike i nalazili načine da o njima govorimo ….
Upoznavali smo se drugačije nego smo navikli u raznim grupama…
…10 sekundi gledanja u oči… nekoga sretnete gledajući se oči u oči 10-20 sekundi i rukujete se s obje ruke …
Nikša se potom zaigrao osobnom gestom , svatko se trebao predstaviti nekom gestom koja ga karakterizira …bio je to već drugi trenutak kada izađete iz svoje zone komfora u situaciju koja nije osobito ugodna, ali je i jako povezujuća.
Sada ljude povezujem sa njihovim gestama, a ne imenima. Ime se usput saznaje, poslije u radu …
Crtali smo spirale , zatvorenih očiju, istovremeno sa olovkama u obje ruke a zatim ih , ne gledajući precrtavali, poništavali (s ovom vježbom sam već bila upoznata, ali ovaj put je precrtavanje djelovalo posebno oslobađajuće).
Nikša je objasnio kako ove slike odražavaju našu desnu i lijevu stranu mozga (koje odgovaraju našim emocionalnim/kreativnim i racionalnim/organizacijskim stranama).
Ono što mi je bilo teško u kasnijoj vježbi koju sam trebala voditi , nakon ovakvog objašnjenja, jeste doživjeti je kao umjetnost.
Za mene su to bile nasumične linije olovkom na komadu papira.
Zašto bi takva kompozicija trebala postati izložak?
Na kraju krajeva, računa se samo značenje koje ima za nas, ali jako mi je teško okrenuti taj pogled na nas izvana.
S druge strane, bilo je jako lijepo primijetiti da je jedna sudionica bila jako sretna zbog toga i htjela se slikati s nama ispred slike Na kraju smo odabrali kompoziciju koja izgleda kao ljudsko biće, ne shvaćajući (ili barem ja nisam) da je raspored listova papira u obliku križa. Dakle veliki križ na zidu…što naravno odmah budi asocijacije….
Na kraju nisam baš zadovoljna kako sam vodila proces odluke o kompoziciji izložaka… Zanima me možemo li još promijeniti kompoziciju da ne izgleda kao križ na zidu …naravno…ali za sada visi…
… male emotivne slike s bojom naše individualne emocije dana. Pričali smo priče o emotivnim slikama i crtežima olovkom. Različitim metodama. Sa i bez fiksnog naslova. Svi zajedno pričaju priču zajedno, ili pojedinačne priče.
Osobno je postalo opće, a ono što je rečeno npr. o mojoj slici, dirnulo me …netko je rekao da izgleda kao noć sa stvorenjima u pozadini ili kao ocean na drugom planetu. Unatoč tamnoj boji ,zbog mog lošeg raspoloženja , umora i manjka energije, oba crteža imaju nešto duboko.
Sve u svemu, moja uloga prevoditelja i asistenta jučer je loše počela. Često sam se ponašala više kao sudionik s velikom distancom i upitnicima oko postavljenih zadataka, odricala sam se odgovornosti… a često jednostavno nisam prevodila. Često je to bilo zbog nedostatka jezičnih vještina, ali ponekad i zato što sam se htjela distancirati od onoga što se događalo, jer sam imala jake osjećaje otuđenosti. Nisam uspjela u potpunosti stati iza onoga što se događa i još uvijek ne mogu shvatiti zašto. Možda je u pitanju odustajanje od kontrole.
Posljednja vježba bila je Crveni okvir.
Razmišljala sam o nekim slikama. Na primjer, voda s morskim životom koja prelazi crveni okvir … prekoračenje razmjera, poput poplava nakon dizanja brane u Khakhovki…
zatvaranje prvog susreta s Crvenim okvirom, ali ovaj put bez razgovora o slikama, bilo je poput strmine na kraju serije.
Sa uzbuđenjem čekam nastavak rada.
________________________________________________________________________
03.07. 2023., ponedjeljak
Odlučili smo svakodnevno koristiti taxi na relaciji stan – posao – stan; udaljenost je to od 3,1 km i stigne se vrlo brzo; stoji 80 Üklon što je 2, Eura ! Planirali smo sada te troškove u naše troškove boravka ovdje !
Vozio nas čovjek koji je rođen u Kiyevu, kao i njegovi roditelji, a baka i djeda u selu u blizini i njihovi preci tu negdje – Ukrajinac od korijena , kaže ; dodirnuli smo se teme školovanja ; kaže on je završio rusku osnovnu školu jer traje dvije godine kraće nego ukrajinska ; ukrajinski govori od rođenja , a pisati i čitati ga naučili su ga baka i djeda ;
Buf! – stanem;
čekajte , ne razumijem ništa , objasnite mi , molim vas – prevodi mi R. ;
U SSSRu se ovdje moglo ići samo u ruske škole , drugih nije bilo, i samo se ruski govorilo u javnosti i poslu; tko je znao ukrajinski od djece učio je to kod kuće od svoje obitelji – uf!, pomislim . Uf !
– odmah se sjetim kurdskog jezika kojeg je Turska zabranila da se u javnosti koristi, a i danas se tamošnji vlastodršci razmeću zabranama npr. Švedskoj za ulaz u NATO, ako ne zabrani političko djelovanje Kurda u njihovoj zemlji, naravno objašnjavajući to da se radi o kurdskom terorizmu. Uf!
Od kada je Ukrajina država postoje ruske i ukrajinske škole, ali ako djeca idu u ukrajinsku školu to traje dvije godine duže od ruske – ja to nisam želio; koliko djece želi duže ići u školu, pomislih; poslije provjerih – glavni organizator projekta ovdje , Y. završio je ukrajinsku školu i tako sad „naivno“ , kao usput pitam ljude o školovanju;
Ako želimo ovu informaciju pozitivno formulirati, reći ćemo – to je školski sistem; ako želimo negativno je iznijeti, reći ćemo – to je manipulacija.
Uf ! – sjetim se škola u Vukovaru, odvojenih za Hrvate i za Srbe; Uf! Onda ove generacije u RH ne uče ćirilicu , jer to je kao srpsko – lupeta nacionalistički usmjerena desnica, a djeca sve manje znaju i sve više vjeruju , Uf!
Sjetim se šoka kada smo doveli kćeri na prvi dan škole Zadru, a u prostoru svećenik nešto priča što naprosto ne spada u škole koje moraju biti slobodne od pranja mozga , a i ljudi nisu svi iste religije, mlađa se prepala (i ja !, također , s pravom siguran sam; sada kleče sa krunicom po javnim prostorima , povraća mi se ! );
Na Sveučilištu sam odmah pitao nakon prvog doživljaja „blagoslova“ na početku studijske godine – je li ovo katoličko sveučilište ? Uf!
Bojim se i za Ukrajinu , da joj se pobjeda na vojnom polju , koju priželjkujem i u kojoj se nadam , ne prevrne u poraz u svakodnevnom životu koji će se nakon toga graditi. Uf!
Živim ovdje u vakuumu – odista se tako osjećam ; vrtlog , vir , vodoskok, eksplozija uočenog, asocijacija , doživljenog … svoj sa sobom u jedinom svijetu koji je moj … ovo je iskustveni dnevnik … unutarnje slike …. neke odložiti , neke zadržati , neke dovršiti, nove započeti.
Snaži me tehnika koju smislih : „u crvenom okviru“ ; sve je bolje razumijem , dograđujem ovim ovdje radom i smiruje me njezina efikasnost.
Nakon ovog radnog dana rekao sam ljudima : „zagazili smo duboko, nastavimo ovako, podržimo se , ustrajno , znatiželjno u skriveno i / ili nepoznato vlastito.“
Regina : Mo, 3.7
Jučer sam prvi put imala osjećaj da se zapravo stvara neka grupa, da je krenuo grupni proces…u stvari, da je grupa već formirana…
Svatko od nas ima svoje unutarnje slike. Šarenilo i šarenilo unutarnjih slika jučer je opet postalo jasno.
Crveni okvir čini mi se kao ključanica kojom možemo pogledati u sebe i u tuđu nutrinu.
Pastelne boje na sjenčanju olovke davale su svjetlo za ključanicu pa se moglo vidjeti još više. Nakon rada htjela sam zagrliti neke od sudionika, ali prepreka je još uvijek bila prevelika.
…Jedan sudionik mi je pokazao fotografije koje je snimio s Nikšom i sa mnom dan ranije. Rekao je kako je važno ići svijetom ovako kako profesor pokazuje: otvorenog srca, raširenih ruku i otvorenih dlanova.
Puno je pričao o tome. da vas borba u životu (puno se osvrnuo na temu novca i imanja dovoljno novca) često okrene prema unutra i zatvori.
Jučer smo puno pričali o slikama koje smo slikali u crvenom okviru i davali im naslove ili komunicirali asocijacije. Kad se drugi ljudi pitaju što vide, i vi se više pitate što vidite sami. Možda ono što drugi ljudi vide na tvojoj vlastitoj slici govori više o njima nego o tebi. Ali tada također mogu vidjeti sebe kroz oči drugih i zauzvrat vidjeti malo više sebe.
Ogledali smo se, ogledala se iskrivila kao na karnevalu, ali ipak nešto pokazuju. I tjera vas da više razmišljate o tome što je iza toga.
Kada drugi sudionici pitaju o sličnostima i razlikama između prve dvije slike, vi se izravnije pitajte. Primijetila sam da je na obje slike potpuno nesvjesno nastala jedna ili više rijeka. Jednom protiv struje, jednom između struja…
Imala sam 1000 puta više energije nego jučer, nisam više bila toliko umorna . Bila sam i svjesnija svoje uloge. Mislim da je dobro da se A. i ja više povezujemo i pazimo jedna na drugu kad prevodimo. Danas ću to više pokušati da bude bolji timski rad.
S vremena na vrijeme pomagala bih u raspodjeli materijala i ponovno preuzela ulogu voditelja zadatka. Budući da to nije bio umjetnički zadatak, nije ga se moglo lako učiniti zanimljivim. Sudionici trebaju jednostavno ponoviti što smo radili taj dan.
Imala sam osjećaj da je moja umjerenost odjednom promijenila atmosferu i to me uznemirilo. Svrha je zapravo bila da zajedno osvijestimo značenje dana, a značenja samog dana još nisam bila svjesna. Dakle, za takve vježbe ima smisla biti svjestan unaprijed, kako bi se odgovori mogli dalje nadopunjavati i popunjavati i kako se tijek moderiranja ne prekine nakon što svi daju svoje odgovore.
04.07.2023., utorak
Na snazi je , od sada pa do 16.07. upozorenje zbog opasnosti od ataka na nuklearku; štoviše pojave se i katastrofične vijesti da je sutra D-dan , opasnost visokog stupnja .
Noćas nisam čuo alarm; ili ga nije bilo , ili me je umor uspavao. Od čega se moj umor pojavljuje? Osjećam se kao spužva i sebi propuštam niz detalja koji se u radu ukažu; odista sam koncentriram kako mi ništa bitno ne bi promaklo, kako bih mogao reagirati, adekvatno reagirati;
rane su se rascvjetale i mi sada se njima bavimo, pokušavamo ih očistiti;
i plače se u grupi ; pokušavam iz plača doći do smijeha zadacima koji sudionike iznenađuju – kreće se , ali to što se dešava je poput debelih tmurnih oblaka koji se sasvim polako valjaju nebom i gube svoju gustoću ;
Kreacija je moćna.
Art Against Pain
Glasnije, molim ! Želio bih podići nivo glasnoće pri govoru svakog pojedinca; pažljivo uvodim vježbe disanja , glasa i glasanja ;
Ja se namjerno ponekad ponašam veoma ekspresivno, bučno, velikih pokreta , iznenadim glasnoćom , potičem „ubodima“ : idemo, idemo , možeš, možeš …
Osjećam se u suglasju sa vlastitom intuicijom , to me čini nešto sigurnijim u reakcija , jer u radu se odista pojavljuje niz nepredviđenih detalja ; razmišljam o tome intenzivno – nije li to na djelu čitav niz detalja samoobrane u ovom trenutku razaranja …. Kako se čovjek u svemu može snaći , sačuvati i preživjeti … osjećam svu dramatiku trenutka življenja ovdje … meni jako pomaže misao na moje, fotografije koje mi šalje kćerka sa njezine ekskurzije i gotovo fizički osjećaj da radim nešto izuzetno potrebno ; u samo prva tri dana radio sam, doživio sam 17 osoba , od kojih je 4 cijelo vrijeme svakodnevno , a jedan svakodnevno ca dva sata dnevno; dođu i odrade dan, pa nekih nema dan pa se vrate ili najave povratak i tako tim ritmom ; vrlo izazovno i traži rješenja kako bih mogao zadržati efikasnost djelovanja i ostvariti prvi dio ovog projekta, ovaj „ work in progress “…
Ona je sa sinom izbjegla u Poljsku , muž je na zadatku – kao i svi ovdje ; dječak se tamo nije snašao i vratili su se nakon nešto više od pola godine, ali u Kiyev – na kraju grada u kuću gdje ih je smješteno njih dvadeset i petoro izbjeglih ( iz razrušenog je grada) i traži tlo pod nogama, upisala je i studij da „bogati svijet mašte uspostavi ravnotežu ruke“ tako nekako mi je opisala njezin razlog dolaska ;
Ovo je Otvoren atelje – Rana , padne mi sada na pamet kako bi se mogao zvati.
Art Against Pain
Ne pije se voda iz slavine ovdje , zagađena je, kažu – oprez ; kod nas u stanu voda koja ispire toalet je sivo-smeđa ; napadnut Kiyev danima je bio bez struje i vode ;
Razmišljam : izbjeglice iz sukoba arapskog svijeta su većinom muškarci ili cijele obitelji; izbjeglice iz Ukrajine su većinom žene i djeca .
Razlika među kulturama?
Običajna podjela uloga između muškaraca i žena?
Regina , dnevnik:
Kad sam upravo napisala da je tek 3. dan, jako sam se iznenadila jer mi se uopće ne čini kao da su samo 3 dana, nego puno više. To vjerojatno pokazuje intenzitet rada i doživljaja.
…
Rekli smo da je projekt poput frizerskog salona u kojem se nešto događa između 14 i 20 sati. To znači da ljudi dolaze i odlaze … Ovo predstavlja izazov za nas, a posebno za Nikšu.
I sama primjećujem kako je lakše otvoriti se kada ste već zajedno započeli grupni proces.
Kako možete povesti sve sa sobom u ovakvim trenucima i nastaviti grupni proces.
Mislim da bi možda jedna od mogućnosti bila da se održe različite sesije. Jedan s osnovnom grupom, a drugi sa svima zajedno, npr. 2 sata svaki…ili odredite dane u kojima idete još dublje s osnovnom grupom.
Mislim da će vikend biti zanimljiv i intenzivan. S jedne strane zato što postoji ideja da sutra imamo slobodan dan, a onda vikendom intenzivnije radimo s osnovnom grupom. S druge strane, jer će se O. supruga vjerojatno vratiti, a još se jedna osoba prijavila za vikend. Mislim da postoji šansa za ponovno povezivanje različitih niti koje su se pojavile s fluktuacijom u proteklih nekoliko dana. Mislim da bi bilo dobro pokušati doći do svih koji su do sada bili sa nama i nabaviti još A3 blokova. Ali to su misli za budućnost, sad nazad u jučer…
Tijekom prvih vježbi s „drvenom patkom“ , ručno izrađenom kojom se Nikša služi da bi potencirao snagu nježnosti, kao da se otvorio ventil. Napokon možete ispuštati zvukove i biti glasni. Konkretno kod jedne sudionice imala sam osjećaj da je stvarno uživala što je napokon mogla vrištati. Naježila sam se kada je najmlađa sudionica odabrala zvuk sirene i kada je natjerala drvenu patku da pjeva “Oyu lusi chervona Kalina”.
Zajednička nit dana bila je, mislim, ponovno se otvoriti na različitim razinama.
S jedne strane s vježbom u kojoj stisnete šaku pa je ponovno otvorite. S druge strane, korištenjem različitih rezonantnih polja pri govoru i smanjenjem prepreka s glasnoćom vlastitog govora. Osvijestili smo i vlastitu cenzuru riječi. Koje riječi sve ne uspijevamo izgovoriti?
Svatko na komad papira napiše sve riječi koje mu padne na pamet. Neki su zapisali 30, neki 20, neki 6 riječi. Zatim, ne dižući olovku, prenosimo riječi jednu za drugom na veliki list papira.
Zatim smo radili vježbe kojima smo postali svjesni kako cenzuriramo vlastite riječi , svatko svoju minutu .
Mislim da je jasno da ne govorimo sve što nam padne na pamet i mjerimo što ne reći a što reći. Ne treba sve što vam padne na pamet izgovoriti naglas. Ali koje neizgovorene riječi treba izgovoriti?
Izgovaranje neizgovorenih riječi nas liječi? Bilo je zanimljivo što su sudionici imali za reći o tome. Neki su rekli da imaju dojam da se sada puno ne govori i da se ljudi okreću prema sebi u ratnoj situaciji.
Razmišljala sam da su bitne i neke društvene vrijednosti koje postoje i koje ne dopuštaju da se neke stvari govore naglas. Ponekad je bolje još više razmisliti o stvarima prije nego ih izgovorite naglas. Ali što doista treba reći, a što ne, možemo bolje uočiti ako naučimo bolje opažati tijek između misli i onoga što je rečeno, npr. kroz takve vježbe.
Također smo analizirali još 2 slike iz prvog crvenog okvira i dali im naslove. Jedna je bila moja. Bilo mi je jako neugodno jer moj prvi crveni okvir prvenstveno odražava moje impulzivne reakcije, a uz to je i vrlo konkretan, jer nisam samo slikala, nego sam i pisala. Nisam željela previše konkretno govoriti o tome u grupi…
Mislim da su svi naslovi koje su ljudi dali mojoj slici vrlo prikladni (upozorenje, granica, razgraničenje, udaljenost, besmislica, …).
Mislim da je istina da odražava putanju koja nema smisla, tok ne ide nikuda i staza ne ide nikuda, iako sam s tim asocirala nešto sasvim drugo kad sam ga slikala.
Moj današnji san zapravo je bio izgubljen u velikom labirintu i lutanju uokolo. Želim pronaći svoj vlastiti put u tome.
Stop – su trenuci kada postajem svjesna vlastitih granica i onoga što želim. Pitanje je kamo dalje umjesto toga? Upozorenje, obrana, distanca…
Pitam se jesam li ja jedina koja ima obrambene mehanizme ili otežavajuće misli, ili drugi osjećaju isto, ali to ne izražavaju. Zato što je u takvom okruženju teško izraziti otpor ili kritiku, a naučili smo u školi uvijek govoriti ono što profesor želi čuti.
Primjećujem kako automatski ulazim u ulogu progovaranja propitujući ili sumnjajući u stvari tako da drugi čine isto i javlja se otvorenost o tome (kao u rundi razmišljanja prije 2 dana). Ali kao dio projektne inicijative, također želim podržati moral i važnost onoga što radimo. Kako stvoriti dobar okvir za sumnju ili nesklad, a da ne izgubimo važnost i smisao onoga što radimo?
Mislim da je drugi dio prošlog zadatka bio malo zbunjujući jer je trebalo dosta vremena da svi shvate zadatak sa slovima u crvenom okviru. Riječi ispisane u liniji na A3 papiru prebojane su crvenim okvirom. Većinu vremena mnoge su riječi ispuštene i nisu završile u crvenom okviru. Jednom ili dvaput ni riječi.
Ono što je ostalo u crvenom okviru je predmet slike u crvenom okviru, koju trebamo nastaviti crtati/pisati.
…odgodili smo dovršavanje slike za sljedeći dan.
05.07.2023, srijeda
Nakon što sam odslušao detaljno što se dešavalo sa Ukrajinom u Staljinovo doba , (Harkiv je u SSSRu bio glavni grad Ukraine), naprosto je izletilo iz mene pitanje : postoje li u povijesti te zemlje u raznim varijantama, barem u novijoj povijesti, recimo dvije-tri godine u kojima nisu zbog političkih razloga otrovali, ubili ili zatvorili nekog neistomišljenika i ubijali svoje i tuđe.
Osmijeh zagrize usnu mog vodića kroz Muzej „Nešto malo slobodnije se disalo od 1924 . – 1926. – grupno vodstvo zemlje, te 1956 – 1961 Hrušćhov – ali oba perioda su puna incidenata; dostojno čovjeka počelo se živjeti sa pojavom Gorbačova , opet relativno kratko.“
„Aha, a ovaj ratni zločinac njihov , koji je sada na vlasti – nije našao vremena ni da se pojavi na sprovodu – tom čovjeku.“
Čudim se kako ovaj moj „Otvoreni atelje Rana“ , kako sam ga jučer nazvao zapravo regenerira energiju; čisti. Mi radimo dnevno gotovo šest sati i uvijek imam osjećaj na kraju dana da smo mogli još nastaviti; detalji se iskrsavaju i sad se već radi o čitavom nizu na kojem radimo.
Crveni okvir je povećalo detalja u okviru veće cjeline, koja je vidljivo nedovršena ; cjelina raspuklina i raspuklina kao cjelina.
Potpuno sam predan ovom radu , pa kada se navečer u krevet izvalim uspavaju me doživljaji dana koje prije sna osjećam u tijelu kao ključanje punog lonca tekućine na vatri.
Kako opisati taj „lonac“ – ogroman crni, visi na željeznom lancu, a pod njim gore drva;
vatra koja drva rastvara , lonac pregrijava, a tekućina ključa.
Izgled lonca mi je u sjećanju onaj kojeg sam u djetinstvu doživio ljetujući kod rodbine u zaseoku Nakal na otoku Braču, bez struje , a vodu su izvlačili iz bunara. Kišnica.
Kažem tekućina, jer ne znam je li to voda ili krv.
Ključa li to kišnica ?
Možda je to samo trka neurona što čiste moju misao i moje srce. Moji razbuđeni živci.
Noćas sam zasuzio.
Ona slika i poteku suze . Slika je vlažna . Od suza ili od kiše. Kaže “Ne mogu se suzdržati.”. Prolazim rukom po njezinim leđima , dlanom koji sam prije toga mojom energijom natopio.
Oslobađam pri ovakvim detaljima nevjerojatnu energiju u meni. Pitam se : jesam li ja normalan?
Baš me briga za odgovor .
Ja jesam!
Ta žena traži sve načine da opravda sutrašnji nedolazak , ali da će ponovno doći za vikend. Doživljavam je kao škartoc koji se ukrutio od osušenih suza. Na frontu je njezina bitna osoba, mislim da je to – sin. Kada se na vikend ponovno vrati, raditi ćemo na tim osušenim slikama koju su suzama slikane.
Zbuni me blizina ovih ljudi u meni i mene u njima.
Jedni smo drugima potrebni.
Regina , dnevnik :
Nikša je krenuo sa individualnim terminima. Svatko je nastavio gdje je stao.
Pridružile su se dvije nove žene…
Svi ostali sudionici, uključujući i mene, nastavili su rad na slici od prethodnog dana – od točke crtom riječi…novac…strah za egzistenciju…pšenica…Golodomor…još uvijek mi se zadržavaju neke slike nakon obilaska muzeja .
- nam je pričao o prvim godinama Ukrajine kao sovjetske republike i na kraju također o Golodomoru i Ukrajini pod Staljinom. Zastava. zastava i žuta? Što je žuto na zastavi?
Nijansa na ukrajinskoj zastavi koje nema na ruskoj…
Gledam iza sebe. Jedna od žena koja se upravo pridružila -plače. Slikanje u crvenom okviru kao da je nešto pokrenulo u njoj. Naslikala je veliki žuti cvijet i pejzaž.
Tehnika koja kombinira crveni okvir s natpisom dobro ide uz stil stripa koji volim crtati. Ali nisam završila sliku u predviđenom roku.
Kad smo se tada okupili kao grupa, razmjenjivali smo sve slike. U prostoriji su vladale snažne emocije. Tako nešto odmah osjetim i upijem kao spužva. Opet mi je došlo da plačem…
Odradili smo krug i uz pomoć štoperice svatko je imao jednu minutu da samo nešto kaže. Jedna od sudionica samo je na trenutak rekla da razmišlja o skorom odlasku na Karpate i što joj se sviđa na Karpatima.
Počela sam plakati i rekla da općenito lako plačem. Zatim sam rekla još nešto o svojoj slici. Većina je podijelila nešto o svom procesu na projektu. Nakon što smo jednoj ili dvjema slikama dali imena, ponovno je korištena „drvena patka“.
Nikša nam je stavio na stol hrpu noseva i rekao nam da odaberemo jedan i nosimo ga.
Vidjeli smo se u ogledalu. Zafrkavali smo se, zezali i opuštali.
Uz ovu opuštenost mogli smo dodijeliti daljnje naslove slika.
Po podu su bile razbacane dječje igračke, točnije kovitlaci.
Ove igračke su tako jaka uspomena iz djetinjstva da znam samo riječ za njih na ruskom (Julá)…
Barem ove stvari koje možete rotirati i onda se dalje same okretati.
Nekoliko se Julása zavrtjelo uokolo, a zatim nastavilo okretati na svom rotirajućem priključku:
“Svatko može ponovno stati na noge ako samo pokuša.”
Čini se da smo dobili stalnog sudionika. Žena koja se danas vratila s prijateljicom živi u susjedstvu i poznaje mnogo ljudi u okolici. Od sada želi dolaziti svaki dan i sa sobom dovoditi prijatelje
06.07.202., četvrtak
Lavov nije unutar granica okupacije već duboko na zapadu, gotovo uz granicu Poljske; tamo su se unutar Ukrajine smjestile izbjeglice misleći da je taj grad siguran; noćas su ga raketirali , ima mrtvih, ranjenih … vojska ratnog zločinca napada i dalje …
Kod nas u 01:30 noću alarm …
Kada će završiti rat, pitam ovdje. „Za deset godina, možda i duže“ , prvi je odgovor.
Organizirao sam satnicu rada , poput pokretne trake ; razgovaram i dam zadatak jednoj osobi i ostavim je da sama realizira dogovoreno u tridesetak minuta; nakon dogovora uvodim u prostor sljedeću osobu , razgovaramo i dam joj zadatak i ostavim i nju da sama realizira dogovoreno u tridesetak minuta , pa onda treću itd. Ovakvim “pokretnim stepenicama“ postigli smo da svatko dobije svoj prostor, vrijeme i mir za bavljenje sa svojim temama . Ja sam tu i prilazim kada treba , i potičem ili relativiziram zastoje u radu kada nastanu . Radni dan sam podijelio u četiri cjeline : a) individualno, po principu „pokretnih stepenica“ – različiti ulazi i različiti izlasci ; b) vježbe opuštanja tijela, glasa i tereta misli ; c) pažnja svakoga u grupi posvećena radu druge osobe; 20 sekundi gledanja u crveni okvir bez komentara; u drugom krugu promatranja svatko kaže po pet rečenica o tome što vidi u crvenom okviru ; d) u trećem krugu promatranja svatko da svoj naslov viđenom i uvijek je netko zadužen da od tog izbora naslova jedan izabere koji od tada vezujemo uz sliku.
Proširio sam mogućnosti rada , krenuvši sa elementima rukopisa, zapisanih riječi u jednoj minuti; u igru sam uveo i zvrk , kolekciju u kojoj svaki zvrk ima mogućnost ne samo da se vrti već i da se sa „glave“ na kojoj se vrti okrene i „na noge“ u toj vrtnji – vrlo simbolično za stanje svakoga u ovom trenutku; pažljivo sam krenuo i sa korištenjem meditacije smijehom .
O , kako smo zaronili duboko, duboko u spremište unutarnjih slika svakog pojedinca. O, kako se odlamaju ukrućenosti i paralize slika kod svakog sudionika. O, kako je ovo divan proces međusobnog uvažavanja i povjerenja , suosjećanja, sudjelovanja u onome što drugome ne da mira , što ga muči.
Njezin sin je pred tri mjeseca nestao. Na frontu mu se gubi trag i nije joj kazano ni da je u zarobljeništvu , niti da je poginuo . Informacija je : gubi mu se trag.
Ma što da smo do sada radili njene suze prate poteze ruke. I kada se smije zbog neke naše „klaunerije“ – plače ; još ne može glasno se izražavati, ali počeli smo na tome raditi – udarili smo na paralizu.
Na kraju današnjeg druženja A. prezentira poklone za Reginu i mene, izvlačeći jednu po jednu stvar iz dvije vrećice : suhe datulje, prirodni med , piće za energiju , kruh, mlijeko, tortu, dvije banane, četiri breskve, neki Ukrajinski specijalitet …. „Što je ovo“ , zaiskrim. „Ovo je da imate snage , zahvalnost za ovo što sa nama radite. Meni ovo puno znači , već se drugačije ponašam u svakodnevici.“
Nisam dozvolio suzama da me ovladaju u njegovom prisustvu, samo sam vlažnih mi očiju zagrlio ga . Čim je izišao, zatvorio sam vrata radnog prostora – trebalo mi je suze pustiti da pogled zadržim bistrim .
REGINA , dnevnik :
Danas je dan bio podijeljen u 2 dijela.
Ja sam bila samo na drugom susretu.
Kad sam došla A. mi je pokazao 2 pune vrećice proizvoda koje je kupio: sok, med (u saću), cappuchino, voće i suho voće, orašaste plodove, kolač, škampe… i cvijeće – vau bila sam tako dirnuta. Rekao je da je kupio svega dovoljno da Nikša i ja podijelimo i to je sve za naše zdravlje.
Susret je započeo nedugo nakon toga. Tamo su uglavnom bili novi ljudi. Žena iz susjedstva dovela je sa sobom 2 prijateljice, dvije koje još nisu bile tu. Došla je i prijateljica žene koja radi u muzeju. Dakle 4 žene, od kojih su tri otišle u mirovinu. Y. i ja smo zajedno prevodili. Ono što je meni bilo prekomplicirano prevela sam njemu na engleski.
Odmah na početku me žena iz susjedstva koja je bila dan ranije odvela u stranu i rekla da je pao sin njezine prijateljice koja je danas došla. Poslije sam se pitala jesam li krivo razumjela jer je po slici koju je nacrtala više izgledalo kao da čeka njega. Pitat ću opet danas. Kad sam je pitala kada se to dogodilo, rekla je prije 3 mjeseca. Možda je također mislila da je nestao prije 3 mjeseca ili da se pridružio vojsci prije 3 mjeseca…
Danas je Nikša koristio drugu tehniku za Crveni okvir koju ja prije nisam poznavala. Primjećujem koliko se različito može koristiti Crveni okvir.
Svatko treba uzeti 5 olovaka u jednu ruku i s tih 5 olovaka istovremeno, zatvorenih očiju, crtati linije… potrebno je samopouzdanje …i vlastiti ritam…
Koja si boja danas? Nakon što je svatko rekao svoju boju, izabrao je nekoliko pastelnih boja nijanse navedene boje. Tim su bojama ispunjavali linije koje su nacrtali i dodavali elemente – ono što su vidjeli na linijama…velika dubina.
Koje područje želite pobliže pogledati mikroskopom? Zatim je na ovom mjestu nacrtan Crveni okvir. Većina ih je vrlo brzo pokazala izravno na mjesto. Jedan sudionik nije bio siguran. Isprva je rekla da bi to radije vidjela samo izdaleka i da se ne približava previše.
Pokazala je na vrlo malu točku. Uzela je kist i napravila četiri vrlo male točkice na područjima koja je htjela pogledati „mikroskopom“. Bila su četiri mala mini crvena okvira.
Svatko je mogao gledati u svoju točku, kao pod mikroskopom, jednu minutu.
Žena sa sinom postavila je svoje mjesto izravno i bez oklijevanja tamo gdje je bilo osobe koju treba vidjeti. Čovjek na putu u šumi. Bilo je jasno da je to za njezina sina i divila sam se njezinoj hrabrosti da to sada pogleda. U krugu je vladala bliskost.
Nikša se boji da ne otvorimo rane , a onda ostaju sami Poznajem problem djevojaka koje su počele pričati o svojoj traumi, ali nisu nastavile, a onda su otvorile mnogo toga s čime se nisu mogle nositi. Stoga je važno nastaviti s tim. Zato s novim sudionicima nije išao preduboko i mislim da smo se oboje iznenadili što je to odmah tako duboko ušlo.
Nakon što je svatko pogledao svoju sliku, ponovno smo počeli igrati julás s klinovima. Ovaj put u grupama od 2. Kovitlaci koji simboliziraju da je moguće ponovno stati na noge ako pokušate. I to pokušavanje i motiviranje za pokušaj je vrlo važno. Neki su se zabavili u pronalaženju dječjih igara. Sudionica koja je slikala čovjeka u šumi uglavnom je gledala kako njezina prijateljica tjera vrtloge. Prijateljica ju je pokušala motivirati, ali činilo se da je teško.
Svatko je dobio prazan, bijeli DinA4 list papira i trebao ga je pocijepati. Neki oprezno, neki brzim, žurnim pokretima. Svaki je isječak dobio riječ koju su sudionici povezivali s dijelom svoje slike.
Nakon što su završili s pisanjem, dobili smo novi A3 list i prebacili crveni okvir na taj papir u istom obliku ali malo veći.
Ovdje sudionici sada trebaju zalijepiti sve isječke, a zatim prenijeti obojano u crveni okvir s prve slike na isječak. Što je ostalo? Što je preneseno, a što nije? Što se promijenilo?
Ponovno smo sjeli u krug . Svi su u isto vrijeme pokazali svoje slike. Ljepota.
Prva slika koja je prošla krug i na koju je svih 5 imalo što reći je ona žene koja je slikala svog sina. Slika je bila puna nade i mnoge riječi su pokazivale da ga čeka.
Nakon što smo razgovarali o njezinoj slici, rekla je hvala i onda počela plakati. Ustala je i htjela otići, ali je Nikša nježno drži za ruku dok joj donosim maramice. Ona ostaje.
Duboko udahnite i izdahnite. Razgovaramo o daljnjim slikama. Primjećujem kako ono što je rečeno dira sudionike, također primjećujem kako mi postaje lakše pretočiti asocijacije u riječi.
1,2,3,4 šaka. 1,2,3,4,5, dlan. Opet motorička vježba koja vas tjera da shvatite da je potrebno više prstiju da otvorite ruke nego prstiju da zatvorite ruke. Treći je dan kako radimo ovu vježbu. To odražava proces koji doživljavam s projektom. Otvaram se sve više i s više sigurnosti u sebi. Glasno vičemo: 1,2,3,4, Kolak. 1,2,3,4,5, Dolonia!
Sve četiri žene od sada žele stalno biti sa nama. Mislim da se sada formira grupa za interaktivnu izložbu.
07.07.2023,petak
-Ukraina je država u kojoj žive razni narodi zajedno , u kojoj su miješani brakovi više pravilo nego iznimka , u kojoj su Ukrajinci i Rusi povezani obiteljskim , prijateljskim i drugim vezama.
-Kako većina stanovnika gleda na ovaj rat ? – pitam Y., otvaram temu.
– Ova je naravno višemilijunska država i uvijek postoji mogućnost različitog pogleda na događanje, ali sam siguran da 99 % i više vidi u ovom ratu agresiju , okupaciju , Putinovo nasilje. Nema među ljudima Ukrajine , međunacionalnih sukoba- barem ne do sada . Poneki na okupiranim područjima, na frontu koriste događaje da bi preživjeli , pa govore ovako ili onako …ali da netko ovaj napad odobrava kao oslobađanje , čisto sumnjam – takvih je jako jako malo.
Ja se odmah sjetih prvog tjedna okupacije kada su ljudi goloruki izlazili na ulice i vikali Putinovoj vojsci : „idite kući, vratite se obitelji“ … dječak pišao na tenk … drugo dvoje nešto starijih snimalo krhotine u stanu sa ironičnim komentarom : „ovo su uradili naši osloboditelji“…
-U Kiyev je doselio, odmah na početku rata i značajan broj opozicionara iz Rusije i tu sad živi i odavde djeluje .- informira me moj sugovornik.
Vidim među ljudima sa kojima radim : nema koga nema , miješano društvo u svakom pogledu …
Bol je individualna , a podrška međusobna.
U rad uključujem elemente Apoteke poezije i pratim kako u hrpi doživljenog , među nesređenim mislima i reakcijama, svatko dolazi do za njega bitnog. Prihvatili su i domaće zadatke , koje im dajem : nakon buđenja kao prvu radnju pisati rukom dvadeset minuta ne obazirući se na pravopis , gramatiku , temu … to poslije u susretu obradimo i dovedemo do tri stiha u Haiku metru : 5-7-5 ….
O, kako su ovako nastala tri stiha efikasna za spoznaju i poticajna za djelovanje.
„Sljedbenici su ljudi koji se pridružuju grupi, pokretu ili trendu bez vlastitih uvjerenja, bez stvarnog uključivanja. Upotreba riječi obično je povezana s negativnim moralnim vrednovanjem tako karakterizirane osobe. … sljedbenik pasivno dopušta da se sve događa ili jednostavno sudjeluje, a da ne odgovara za svoje ponašanje i ne preuzima odgovornost … „ prepisao iz Wikipedije
Koliko ih je u ovom trenutku u ove dvije države koje su sada u ratu? Da li bi rat mogao prije završiti, ili ga uopće ne bi bilo da se smanji broj pasivnih i suzdržanih „sljedbenika“
Naprosto ne mogu se obraniti od asocijacija na stanje u Hrvatskoj. Tamo je tih „sljedbenika“ vladajućih toliko da drugi – koji to nisu – moraju se derati, vrištati da se ne bi pomislilo da su baš svi „sljedbenici“.
Zavladali maheri za krađu i korupciju, držanjem posebno važne ruke na džepu za zaštitu ukradenog i druge na srcu (ako znaju gdje je ) za „domoljubno“ korisno im preseravanje. Naravno tu su i vrlo važni „ovi u haljinicama“ – pedofili i njihovi zaštitnici., što pričaju o moralu , nemoralni – dok nekažnjeno svakodnevno truju čistu misao .
Nakon rata u izgradnji društva , želim Ukrajini razumno djelovanje , a ako žele brzo naučiti što se i kako NE RADI ! – neka otiđu na neku radionicu u Hrvatskoj, posebno u Vukovar.
„Efekt sljedbenika ( ljudi žele biti tamo “gdje glazba svira”) komunikacijski je učinak koji opisuje kako ljudi usklađuju svoje ponašanje s okolinom koju percipiraju. Učinak je u znanost uveo Paul Felix Lazarsfeld. Vrlo se razlikuje od učinka mreže, jer zajednička korist nije cilj…. Komplementarni pandan efektu glazbenog kola je spirala tišine, koja gleda na ne-sljedbenike. Spirala šutnje nastaje zbog efekta sljedbenika, jer oni koji imaju suprotna mišljenja odlučuju šutjeti, prema teoriji, umjesto da javno izraze svoje mišljenje….“ Citat W.
Hrvatska može zaraditi na izvozu Hrvatske šutnje !
Ako Rus koji živi u Ukrajini , njezin je državljanin, ona mu je dom, ratuje u Ukrajinskoj vojci … pa bude zarobljen od okupatora – što ga čeka?
Razgovaram o tome ovdje sa Ukrajincima – Rusima. Sažeto : strah je veći od takvog zarobljeništva nego li od ratovanja.
Regina, dnevnik : (Tag 6)
Ne mogu dobro spavati navečer. Točno iznad nas bjesni grmljavinska oluja. Moram misliti na žene koje su nam se priključile.
Do sada sam vijest o nuklearnoj elektrani u Zaporožju držala podalje od sebe, ali s grmljavinom se pojavljuju misli i strahovi.
Sljedeći dan odlučujem kupiti A3 mape kako bi i novi polaznici mogli negdje pokupiti svoje umjetnine… Pada mi ideja da slike koje svi polaznici naprave uvežem u knjižicu.
Svatko dobiva individualne zadatke. Danas su okupljeni ljudi koji su tu tek počeli i oni koji su tu već duže vrijeme. Ne radimo u krugu stolica, nego spojimo stolove da možemo raditi kao u radionici.
Većina isprva piše 20 minuta. Sve što vam padne na pamet, bez točke i zareza, ne pazeći na gramatiku. Zatim iz tog mora riječi treba izdvojiti ono najvažnije i napisati na novi list papira. Neki pišu haiku pjesme. U različitim fazama ono što je izvađeno iz oceana riječi treba sve više reducirati na važno. Sve dok na kraju ne nastane pjesma od 3 stiha, svaki s 5, 7 i 5 slogova
Oni koji su jučer pisali haikue, iz svog mora riječi napišu četiri (?) rečenice. Oni to vizualiziraju u obliku ljudskog bića s kralježnicom, rukama, nogama i pupkom unutar crvenog okvira. To se zatim dodatno nadopunjuje pastelnim bojama.
Sudionik koji je to već završio radi male slike s bojom dana. Nakon toga slijede rečenice iz mora riječi. I ja nacrtam takvu sličicu.
Dok pokušavam miješati boju bež od bijele, plave, žute i crvene, puno toga što se događa u grupi prolazi mimo mene…Pratiti sve pojedinačne sudionike s njihovim različitim zadacima i njihovim različitim ritmovima i davati sljedeće upute nije lak zadatak koordinacije. …
Darovi. Nikša dobiva malu pletenu figuru zeca koju je sudionica za njega sinoć napravila i Julu, od druge. Donose nam i čokoladu i sladoled. Puno je privrženosti i zahvalnosti.
08.07.2023, subota
Sjetih se sjajnog poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka (1930.- 2013.) i njegove groteske „Policija“, objavljene 1958. godine ; neću prepričavati, pročitajte.
Dakle koliko zatvora ima neka država, npr. u kvadraturi, može i u broju objekata; ili možda se nekome više sviđa znati koliko ima samica , prostorija pod ključem za dvije osobe npr. ili drugačije, koliko hodnika, koje su debljine zatvorski zidovi i sl.
Vidim nedostaje mi informacija, nedostaje mi znanja o ovoj temi. Mislim da je ovo važno znati kada se sprema otpor stanovnika zbog nekih važnih razloga ; naime vlastodršci rado posežu za silom pa pozatvaraju svoje protivnike.
Dakle, treba izaći na ulice u većem broju nego li je mjesta u zatvorima !!!
Od po površini najveće države na svijetu, 11,5 % površine Zemlje, može se (na)učiti kako se zatvaraju, onemogućavaju i istrebljuju protivnici; koliko ta „Najveća“ ima zatvora ;
mali iskompleksirani psihopat na njenom čelu nemilosrdno ih puni „neprijateljima države“.
Pitam se : koliko ljudi treba zatvoriti da bi kapaciteti zatvora bili ispunjeni?
Pitam se što se dešava ako na ulice izađe više protestirajućih , nego li je kapaciteta u zatvorima – što se tada može dogoditi?
Recimo 15 % stanovništva – dakle u ovom slučaju nekih 22,5 miliona ljudi sa parolama : STOP RATU ! NEĆEMO TUĐE! NE DAMO DJECU ! MI NISMO UBOJICE !… i sličan niz, ODLAZI! – izađe na ulice i ne miče se . Mjesta u zatvorima su popunjena.
Hoće li taj tip narediti vojsci i policiji da puca u državljane vlastite države … pobunjenici će goloruki tada takvu policiju i vojsku izdajica vlastitog naroda pregaziti ….
U jednom razgovoru kažem sugovorniku : Ruska politika danas je politika divljaka , primitivaca. Odmah dobijem odgovor : a kakva je Američka politika?
Da smirim strasti odgovorim , isto takva.
Ne uspoređujte se . Budite bolji od njih , ne natječite se tko će više razoriti i uništiti i boli nanijeti ljudima. Okupacija tuđeg , je sramota za okupatora! I uzrok novim nasiljima.
Art Against Pain
Ponovio sam crtanje spirala , sa obje ruke i sa po pet olovaka u svakoj , zatvorenih očiju. I na ovaj način je sasvim vidljivo koliko smo napredovali, kako su ljudi postali smireniji i sigurniji.
Regina, dnevnik, (Tag 7):
Bilo nas je 4 koji smo iz jutarnjeg dvadeset minutnog pisanja krenuli postupno do vlastitog Haiku-a, 5-7-5 slogova .
Pokušavam sjetiti se točnog procesa.
Iz svega napisanog Čovječuljak i njegovi kralješci.
Potom Šprica koju je napuniti sadržajima za cjepivo, 1/3 onoga što je formiralo Čovječuljka.
U sljedećoj fazi – Mješavina , poboljšati je odbacivanjem nekog sastojka efikasnost „cjepiva“.
Četiri preostala sastojka , posložiti je redom koji nam odgovara , pobrojati slogove u svakom i ujednačiti metriku.
Tako smo došli do pjesme od četiri stiha.
Odbaciti nam je jedan stih i preostala tri posložiti željenim redom i onda u metrici 5 – 7 – 5 kreirati haiku – spoznaju.
Na ovome ćemo između ostalog raditi slijedećih pet dana.
Potom grupni zadatak.
Spirale na papiru, sa po pet olovaka u svakoj ruci, zatvorenih očiju.
Slijedi , svatko svojom bojom izabrano u skladu sa osjećajem u trenutku, nanesenom na jagodicu kažiprsta , otiske unijeti u stvorene spirale.
Razgovaramo o razlikama koje su vidljive u odnosnu na rezultate ovog zadatka prvog dana .
Bez obzira na spiralne slike, zapravo primjećujem promjenu. Više percepcije detalja, više percepcije mojih snova, više percepcije moje podsvijesti…
Ne samo da primjećujem da pada kiša, već vidim i mnoštvo malih kišnih kapi na prozorskom staklu, kako se kreću i koliko su udaljene. stoje jedno od drugog dok nose jedno drugo.
09.07.2023., nedjelja
REGINA, dnevnik :
Dogovorili smo da nedjelja bude slobodan dan.
Nikša i ja vozimo se na drugu stranu Dnjepra da vidimo Majdan. Tu su se 2014. tri mjeseca održavali masovni prosvjedi koji su na kraju svrgnuli Yanukovitsch, tadašnju prorusku vladu.
Idemo ulicom što se proteže uz Majdan, za koju sam znala da ima fotografije 100-tinjak ljudi, uglavnom mladih, koji su strijeljani tijekom prosvjeda.
U kafiću smo razgovarali o revoluciji. Nikša i ja smo imali različite nade i različite perspektive na tu temu. Ima li danas još nade za revoluciju? Mislim da je tako, ali morate redefinirati revoluciju. Svrgavanje vlada i njihova zamjena drugom vladom nije se pokazalo osobito uspješnim posljednjih godina i desetljeća. Ili su pobune krvavo ugušene ili vlade koje su umjesto njih došle na vlast nisu bile puno bolje od onih koje su došle prije. Mislim da se ne bi trebalo raditi o zamjeni glave piramide drugom glavom, već o preokretu piramide. Da biste to učinili, morate biti vrlo lokalni i dobro organizirani, a za to se mora predložiti i organizirati drugačiji društveni model
Nema mnogo živih primjera za to, ali ih ima. Na primjer, kurdski oslobodilački pokret u sjevernoj i istočnoj Siriji uspostavlja sustav temeljen na vijećima i komunama. Ljudi se okupljaju u susjedstvu kao komune i imaju povjerenstva za sva područja života (zdravstvo, školstvo, gospodarstvo, samoobrana, …). U tim komunama pokušavaju se razjasniti svakodnevni problemi, npr. rješavanje sukoba u obiteljima putem komisije za pravosuđe ili osnivanje zadruga za npr. prodaju kruha za rješavanje ekonomskih problema. Za sve probleme koji su previše složeni da bi se mogli riješiti na općinskoj razini, pokušavaju se razjasniti na sljedećoj nadregionalnoj razini, npr. u gradskim vijećima, u koja se također šalju izaslanici. Za to se društvo mora dobro organizirati, a to se ne događa preko noći, tu se radi već 30 godina da je moguće postaviti takav sustav i još uvijek se radi. Za ovo, revolucionarne snage također moraju biti dobro organizirane kako bi nastavile ovaj posao kontinuirano…
U Chiapasu, u južnom Meksiku, Zapatisti također uspostavljaju autonomnu samoupravu. Nakon stoljeća izrabljivanja od strane domorodačkih naroda, potomaka Maja u Chiapasu, planirali su ustanak kao Zapatistička nacionalna oslobodilačka vojska. To je bilo i 10 godina organiziranog rada u tajnosti. Godine 1994. zauzeli su nekoliko hektara zemlje i proglasili autonomiju. Nisu htjeli novu meksičku vladu. Htjeli su samo autonomiju i osnovali svoje “Vijeće dobre vlasti”. Mjesna vijeća, gdje se delegati rotiraju i donose lokalne odluke. Osnivali su škole i domove zdravlja
Iran, Sudan, Čile, Bjelorusija, … lista se može dugo nabrajati. U mnogim je mjestima posljednjih godina bilo ustanaka i revolucija, od kojih je vrlo malo njih uspjelo svrgnuti vlasti.
Sjećam se razgovora koji sam vodila sa sudanskom aktivisticom prije nekoliko mjeseci. Govorila je o tome kako se trenutni vojni udar uklapa u povijest revolucije i kontrarevolucije. I koliko je jaka uloga žena bila i još uvijek je u revoluciji 2018. Borba se nastavlja. Ne žele se prikloniti ni jednoj ni drugoj strani, već po susjedstvu osnivaju “Odbore otpora”.
Da je uloga žena i feminističkih borbi (također LGBTIQ*) posebna, duh je revolucija našeg vremena. To je također slučaj u Iranu, gdje slogan “Jin Jiyan Azadî” (žene žive slobodu) odzvanja svijetom. U Latinskoj Americi je feministički pokret posljednjih godina jako ojačao. Feminističke nacionalne skupštine organiziraju se svake godine u Argentini, a sada ih posjećuju stotine tisuća.
Mislim da tu leži nada. Razbijanje patrijarhalnog mentaliteta i ideje revolucije te organiziranje novog pristupa revoluciji s feminističkim mentalitetom. Također se govori o ženskoj revoluciji u sjevernoj i istočnoj Siriji, npr. delegati iz vijeća i općina uvijek su jedan muškarac i jedna žena. Žene grade vlastite organizacijske strukture, npr. ženske jedinice, skloništa za žene, ženske akademije, žensku televizijsku postaju, itd. To ne znači da su muškarci na drugom mjestu, već da se snagom žena gradi pravedno društvo.
Za Europu je to, naravno, teško zamislivo. Ali mislim da je važno organizirati se i izgraditi mreže solidarnosti u zajednici koje čine alternativu prevladavajućem sustavu. Mislim da nemamo drugog izbora nego učiniti i to. Kad zamislim kako je tema rata sve bliža, kako je klimatska katastrofa sve uočljivija i kako se sve više ljudi gura u ekonomsku nesigurnost, zapravo nam nema druge nego organizirati se za alternativu prevladavajućim sustav. Čak i ako ne možete kopirati tuđe stvarnosti, mislim da možemo puno naučiti iz drugih borbi…
Gledam Majdan i zamišljam kako su ulice bile pune ljudi. Nikada nisam doživjela tako masovnu pobunu s tako velikom nadom u promjenu. Kako je to kad se milijuni ljudi udruže i planiraju nešto tako veliko kao što je svrgavanje vlade. Tri mjeseca su se okupljali na Majdanu, usred zime.
- nam pokazuje gdje je bila pozornica, gdje su bile barikade, gdje je bila vatra, gdje se pucalo. Mnogi su pomogli donacijama štednjaka, donacijama hrane. Bilo je jako hladno, ali bilo je zabave umjetnika, puno ložišta i peći, toplih napitaka i hrane…svi su pružili ruku zaustaviti revoluciju.”
Ali Janukovičevo svrgavanje bilo je uspješno. Međutim, prema V., stvari se nisu popravile, nego su se zapravo pogoršale na ekonomskoj razini. Razočaran je onim što je uslijedilo. Porošenko je uništio ekonomiju zemlje. Požalio se da je jednu gangstersku bandu zamijenila druga gangsterska banda. Ono za što se borio bilo je nešto drugo.
Sjedimo u restoranu usred Majdana. Ulaz je vrlo neugledan i izgleda kao vrata za izlaz u nuždi ili bunker. Na ulazu će nas pitati za lozinku. “Bori se i možeš pobijediti” – stih je iz pjesme Tarasa Ševčenka. Njegova je poezija uvelike pridonijela razvoju suvremenog ukrajinskog jezika i buđenju ukrajinske nacionalne svijesti.
Lozinku, naravno, ne znamo, ali nam je kažu na ulazu i još uvijek možemo ući. Tamo gdje je bio restoran, sve je bilo ograđeno za vrijeme revolucije na Majdanu. Pod zemljom se tada nije moglo proći, rekao nam je Vadim.
Nakon jela, prošetali smo preko Staklenog mosta, pored Slavoluka slobode ukrajinskog naroda. To je veliki metalni luk podignut za vrijeme Sovjetskog Saveza 1978.-1982. u znak sjećanja na prijateljstvo između “bratskih naroda” Ukrajinaca i Rusa. Na ukrajinskom obilježavanju Holodomora 2018., aktivisti iz nekoliko organizacija za ljudska prava zalijepili su suzu na plahtu kako bi skrenuli pozornost na Ukrajince koji su u to vrijeme bili zatočeni u Rusiji i na Krimu.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, 25. travnja 2022., gradonačelnik Kijeva, Vitalij Kličko, naredio je rastavljanje brončane skulpture i predložio da se spomenik ponovno posveti ukrajinskom Slavoluku slobode.
Prolazimo i kraj lutkarskog kazališta. Izgleda kao dvorac iz bajke, a oko njega stoje razni brončani likovi iz bajki. Mnogo je ljudi šetalo staklenim mostom, bilo je prometno. Mini orkestar svirao je Vivaldijevo djelo. Topla ljetna večer.
Kad smo se vratili kući, Vadim nam je dao još nekoliko fotografija iz 2014. na Majdanu. Slika njega i njegovog prijatelja sa zastavom Europske unije. slike mnogih ljudi. Slike kako je Lenjinov kip srušen.
„Što misliš o tome“, pitam? “Pa, neki naprave revoluciju i u sljedećoj revoluciji njihov imidž će se opet preokrenuti”.
Što je nasljeđe prethodnih revolucija i što to znači za naše djelovanje u sadašnjosti? – pitanje s kojim idem u krevet i koje me i dalje muči…
NIKŠA :
Kod nas samo noćni alarm, upozorenja ; drugdje i ove noći ima mrtvih i ranjenih.
Šetnja uz rijeku , vožnja podzemnom željeznicom. Majdan, večera u restaurantu , Park , Kazalište , Stakleni most …. vrlo zanimljivo … nije moguće zaboraviti da je rat …o revolucijama prošlim i željama budućim razgovarati sa Reginom bilo je baš odlično … ona promišlja duboko, argumentira jasno i ima direktna iskustva iz njezinog političkog rada ; čitam da je njezine interese jasno izložila i u ovom dnevniku … baviti se detaljima da bi se došlo do bitnih rješenja cjeline , to je ono što se meni čini bitnim … u male bitne promjene vjerujem , u revolucije ne vjerujem …. šetamo uz zid na kojem su fotografije ubijenih u protestima ovdje, sve mladi ljudi , stari između rane punoljetnosti pa nekih tridesetak godina , tek dvoje troje od njih starijih – gledam i izgovorim gorčinu : vrijeme je svijet ostaviti bez potomaka , više ne rađati djecu …
Vrijeme je pred svako novorođene kleknuti pokorno i zatražiti oprost i milost zbog toga što smo ih u ovakav ovaj naš svijet donijeli –svijet ratnih razaranja , klimatskih katastrofa , dugova i svega onoga što uradismo i ostavismo im u nasljeđe da se time nose….
Vrijeme je osim toga da mi ljudi bijele boje kože duboko pognute glave kleknemo pred ljude crne boje kože tražeći oprost zbog svega onoga što smo im napravili i dignemo glas protiv svih rasističkih ispada danas … itd.
Art Against Pain ustrajno će nastaviti sa radom !
Za ovaj prvi projekt „U Crvenom okviru Ukraina“ u razgovoru u šetnji skicirao sam sljedeći korak : izložbu ćemo u interaktivnoj prezentaciji sa posjetiocima pokazati u Berlinu ; posebni poziv za ovu prezentaciju – rad dobiti će izbjeglice iz raznih država , koje su sada u Berlinu; Crveni okvir želi zabilježiti razmjenu iskustava izbjeglih i osloboditi snagu za kreaciju novih mogućnosti života dostojnih čovjeka … Art Against Pain može i nakon Berlina nove ispunjene okvire drugdje poslati … u Berlin ćemo dovesti dvoje sudionika rada iz Kiyeva ; mogući datum za ostvarenje ove inicijative je 13. – 23. studeni 2023. ; potražiti ćemo kooperaciju za troškove prostora, materijala , ugošćenja i rada , osigurati potrebna sredstva na taj način i nastaviti tako projekt U Crvenom okviru : Ukraine , spremiti se za nove izazove.
Očekujem suradnju i pomoć svih koji podržavaju rad Art Against Pain
10.07.2023., ponedjeljak
Na noćne alarme sam se navikao, otvorim oči kada ih čujem i ostajem u krevetu…Napadaju! , samo ta misao mi se provuče … i šutim … gledam u strop i čekam da prođe ….
Misli se roje …živim u Njemačkoj, koja je doživjela svoju katarzu nakon Drugog svjetskog rata … ni do danas nisu čisti od posljedica i sijena tog perioda … i kažnjeni su dijeljenjem zemlje, jasno i dugotrajno … koja je kazna adekvatna za ovo što danas Putin sa njegovima radi ? … živio sam u Zapadnom Berlinu , zatvoren kruškolikim Berlinskim Zidom … odlazio sam gotovo svake nedjelje preko u Istočni Berlin , jer bez većih komplikacija to mi je dozvoljavalo posjedovanje pasoša SFRJ …uočio sam , rekao bih gotovo opipao razlike DDR i BRD politike … niz nezaboravnih trenutaka nedjeljama tamo preko sam doživio … o kako je Tito veliki sudbonosni potez povukao kada je 1948. rekao NE STALJINU (!!!) … o kako smo mi na tim prostorima imali sreću da je TITO vodio zemlju … između ostalog postavio je jasne granice svakoj republici , koje su do danas netaknute , pa tako i državne granice današnjeg prostora Republike Hrvatske … Hrvatska sa vraćenom Istrom i primorjem i Zadrom, onu što su ustaše „poklonile“ drugima odista je veliki rezultat Tita i partizanskog, antifašističkog pokreta … i u kompliciranim vremenima inicirao je pokret Nesvrstanih … današnje ujedinjenje velikog broja zemalja za pomoć Ukrajini – što to donosi? … nikako mi se ne sviđa ovo ubrzano naoružanje svake zemlje … Svijet se već promijenio – NA GORE , tome svjedoćimo …
Možda je rješenje – ovakav Svijet uništiti …
potom iznova …
od srebrene ribice …
„Voli te se ljudožderi“, prisjetim se naslova knjige aforizama Tome Bebića
Radimo vrlo mirno, vrlo koncentrirano … sada smo u stanju i razgovarati o sasvim konkretnim i osobnim mukama …individualni zvrkovi nisu još svi na nogama , ali se odlučno vrte u tom smjeru …
REGINA, dnevnik :
Projektu “U crvenom okviru” ostalo je još samo nekoliko dana do završetka prve faze u Kijevu. Muči me pitanje koliko ću i dalje biti uključena u realizaciju drugog koraka ovog projekta. U svakom slučaju, za organizaciju izložbe u Berlinu trebat će više ljudi…
Svi nastavljamo raditi na haikuima. Zatim ih prenosimo na 10×10 cm – mini slike, od tvrdog materijala, koje izgledaju kao platna. Dok pišem haikue, također me zanimaju pitanja o budućim mogućnostima.
Prije toga pomiješamo boju naše emocije dana kada je haiku stvoren. Za svaku osobu treba izraditi 5 takvih slika, od kojih svaka prikazuje 5 različitih dana, boja i uvida.
Od jutra imam ukliješteni živac u vratu. Općenito, ovaj sam dan u čudnom, osjetljivom raspoloženju. Moja slika postaje tamnosmeđa, gotovo crna.
2 sudionika slikaju slike u crvenom okviru. Tko još nije nacrtao sliku u Crvenom okviru koristeći sjenčanje i pastele i sada je dobio ovaj zadatak. Rezultat je prekrasno umjetničko djelo sa zelenom biljkom zasjenjenom sivilom. Slici dajemo ime.
Drugi sudionik ima zadatak staviti mnogo malih oblika u crveni okvir. Već je pokazao veliki smisao za mehaniku i za detalje malih formi. Nikša ga pita čime se bavi. Kaže da popravlja računala.
“Ne izmišljam sve ove oblike koje slikam, to su stvari koje crtam iz glave, a ne iz utrobe. Dakle, to nije prava umjetnost”, kaže
“Da, ali element umjetnosti je kompozicija i veličina slika koje odaberete u hodu”
Zajedno gledamo razne mini-slike koje su stvorene. Haikui u bojama naše emocije, pomiješani sa slikama emocija od prvog dana koje smo crtali otiscima prstiju i sa slikama emocija koje su poslije nastale pastelnom kredom. Mnogo malih kvadratnih slika. Čitamo jedni drugima haikue i mijenjamo redoslijed. Redoslijed mijenjamo na osnovu stihova i na osnovu boja.
Jedna sudionica, koja je s nama od prvog dana i koja me je spasila svojim prevoditeljskim umijećem, donijela je Nikši i meni , domaće pletene čarape i čokoladu – poklon od njezine mame . Vrhunac dana . I njezina mama zna da se ovdje nešto značajno događa.
11.07. 2023., utorak
Kada nas je crvena uzbuna na svim mobitelima i glasne sirene u gradu natjerala da otrčimo do prvog skloništa, svi su sudionici Art Against Pain radionice , bez da je to od njih traženo, ponijeli slikarske mape i olovke – vau!
„Jebem im rat, neka nas puste na miru živjeti, neka me puste u miru sliku završiti i moje osobne probleme riješiti.“ , u brzom hodu govori mi jedna polaznica.
I stigosmo pred sklonište obližnje bolnice – koje se renovira pa ne radi . Uf!
Kao da sam u Hrvatskoj. – pomislih . Improvizacija, neodgovornost . Opasna aljkavost.
Kažem tu moju misao Y. a on mi odgovori : „dobro došao , osjećaj se kao kod kuće.“
Srećom da je moje „kod kuće“ samo ono što sam kroz godine sebi sobom izgradio i u sebe propustio.
Naravno utjecaji životnih okolnosti, školovanja, kretanja, mikro i makro potresi, društveno uređenje, običaji sa raznih prostora … utjecalo je i to na moje odrastanje … ali najsnažnije njegujem otpor daljanskim upravljačima koji lome i unesrećuju živote velikog broja ljudi …
Ovdje u Kiyevu gledam i doživljavam tragediju masa koje su samljeli daljinski upravljači i represivni načini uređenja života.
Treba se obraniti. Bijes je velik, oslobađa snagu prkosa i odlučnost da se agresija odbije.
Regina , dnevnik
Tamno smeđa/gotovo crna posvijetljena je u svijetloplavu boju.
Nastavili smo raditi na našim haiku slikama .
Ogromni crveni okvir postavljen je na naš prazan A3 list u kojem se ogleda naš trbuh. Unutra su organi, organizam. Ali ne bismo trebali slikati organe, nego organizam, mehanizam naše mašte. Neka vrsta stroja za fantazije. Dok slikam, tek postupno shvaćam zadatak. Stvaraju se dijelovi koji se spajaju sasvim automatski. Intuitivne slike. Priča. Na svakoj stranici je priča…
Sirene se oglašavaju dok slikamo. Mobiteli počinju zvoniti. Alarm.
Do sada, kad bi se alarm oglasio, a mi bili kod kuće, ili bismo ga ignorirali ili otišli u hodnik (tj. sobu bez prozora). Ali kad se u muzeju oglasio alarm, uzbuđenje unutar grupe uvelike varira. Trebamo li samo nastaviti slikati ili zajedno potražiti sklonište? Osoblje muzeja osjećalo je odgovornost za grupu i predložilo odlazak do najbližeg bunkera. …Ljudi slikaju u hodu i nose svoje radove sa sobom . Nezaboravan doživljaj.
Djelatnica muzeja koja nas je odvela do bunkera reče da nije spavala od posljednjeg alarma u pola pet ujutro i da je zbog toga jako umorna. Nikša ju je pozvao da se priključi našem radu.
Uobičajeni postupak, ali ipak malo drugačiji. Svatko je dodao svoje slike i morali smo ih gledati 10 sekundi. Prije nego što smo prenijeli prvu sliku kako bi je svatko mogao opisati s 5 rečenica, svatko bi trebao reći što je na njegovoj slici. Osobito s ovim crvenim okvirima s trbušnim mehanizmom osjetila sam veliku znatiželju da saznam što slike znače. Vrlo očito iza toga su stajale konkretne misli i priče. Nakon što je svatko opisao svoju sliku, odlučili smo se za sliku kojoj ćemo sada dati ime. Svatko je rekao 5 detalja koje je vidio i predložio naslov. Djelatnica muzeja odabrala je od svih naših prijedloga jedan – naslov slike.
12.07.2023., srijeda
Ljudi se naravno razlikuju po percepcijama svega što se u njima i oko njih dešava i reakcijama na to;
ta razlika je vrlo inspirativna i poticajna za kreaciju života.
Volim ljude i ispunja me posebnost svakog koja se stalno pokazuje , bez obzira što se u istoj situaciji nalazimo ili rješavamo isti zadatak .
Isto nije isto. Slično nije slično, Nitko nije ponovljiv.
Bolesni smo jer živimo u bolesnim odnosima trajemo u bolesnim sredinama, uništavamo se u bolesnim situacijama i ostajemo u bolesnim društvima;
Čovjekov organizam se razjeda uvijek kada se prepusti vlasti daljinskih upravljača;
Kada nas ratovi melju najvažniji cilj nam je nekako, bilo kako – preživjeti.
Da čovjek raspori čovjeka nije u skladu sa prirodom čovjeka – u to vjerujem ;
ali kada se religije militariziraju, politike postaju demoni, slučajnost pripadnosti nekom narodu postaje nacionalizam, zakrvi se i strahovi mnoge povuku u razorno djelovanje.
Izazovno je pokušati ostati priseban.
Regina, dnevnik :
…napisala je “Putovat ću” u svom haiku, u svoja 5 -7 – 5 tri stiha … poziv je neočekivano stigao za susret u trećoj zemlji … čini se da haiku mini-slike imaju magičnu moć…to je njezino prvo putovanje izvan Ukrajine od početka rata. …“Загалом це були дуже корисні практики для мене, зрозуміти себе, покращити свій стан, відкрити для себе нові горизонти.“ (… vrlo korisan rad za mene, da razumijem sebe, da poboljšam svoje stanje, da otvorim sebi nove horizonte.) , zapisala je u svom osvrtu
Gledamo sve slike koje smo naslikali u ova 2 tjedna s ukupno 19 sudionika.
Puno toga se dogodilo.
13.07.2023
Putinove Zvijeri i noćas su raketirale Kiyev , ubile jednu osobu i više njih ranile.
Radili smo iskreno.
Sestra mi je javila da je naša majka umrla.
Majka jedina , vječna , moja …je mrtva.
Regina dnevnik
U noći se probudim od jake grmljavine i dugog odjeka. Onda drugi put… ova je grmljavina bila tako glasna, vjerojatno iz nekih obližnjih protuavionskih topova. U hodniku čujem razmjenu riječi između V. i Nikše. Je li bolje sakriti se u hodnik ili spavati? Budna sam… Sljedeće jutro čitam da su rakete ispaljene i da su pogodile kuću na desnoj obali. Jedan mrtav i nekoliko ozlijeđenih…
Svi sudionici naših radionica žive srećom na lijevoj strani Dnjepra … Neispavani svi …
Dan započinjemo vježbom percepcije vremena. Nikša označava u parku početnu i krajnju točku, udaljenost je nekih 15 m.. Svi smo stavili bijele maske. One pomažu fokusiranju pogleda.
Stojimo jedni pored drugih s malim razmakom i svi imamo isti zadatak. Tu udaljenost između početne i krajnje točke (oko 15 metara) trebamo preći za 10 minuta; bez zaustavljanja, uvijek u pokretu. Kako se krećemo, ovisi o nama. Važno je gledati naprijed i osloniti se samo na sebe i svoj ritam i disanje. Na krajnjoj točki stanemo i skinemo masku; Nikša nam kaže koliko nam je vremena od starta do cilja trebalo .
Kad je jedan sudionik došao do krajnje točke, ja nisam bila ni na pola puta … Iritira me to i stalno gledam unatrag. Trebam li završiti ranije? To je bio trenutak u kojem sam izgubila svoj ritam … nisam se na svoj doživljaj vremena oslonila, nisam iza sebe stala … izgubila sam ritam kretanja i stigla na cilj prerano ….
Nakon A. razmišljanja o posljednjem danu s nama, naslikali smo grupnu sliku u Crvenom okviru.
No, kako to često biva, saznali smo tek tijekom procesa. Svatko je sam nacrtao veliki crveni okvir na papiru. Zatim smo, zavezanih očiju i koristeći našu pastelnu nijansu dana, zamoljeni da naslikamo svoj portret. Nasmijala sam se i imala želju komentirati slike nakon što smo skinuli povez s očiju, ali treba šutjeti. Slike su prosljeđujemo sljedećoj osobi do nas .
Sada svatko treba zamisliti jednu osobu koja je uključena u projekt i odabrati ton boje za tu osobu. Opet isti postupak. Stavili smo povez na oči i nacrtali ovu osobu – u crvenom okviru osobe koja nam je upravo dala svoj portret.
Tako su se slike nizale i nastavljale, uvijek s novom osobom koja je sudjelovala u projektu. Na kraju je 5 osoba u svakom crvenom okviru. Stavimo sve slike jednu do druge i gledamo ih. Koga možete prepoznati?
Koliko je ukupno ljudi ako samo jednom računate one koji su slikani više puta? Vježba zahtijeva povjerenje i približava vas jedno drugome.
Interaktivna izložba…. više staviti fokus na proces i …pitam što svi misle o tome. Odgovora nije bilo.
Prolazeći parkom s puno ljudi i sjenovitim mjestima između drveća, rodila se ideja da izložbu napravimo u parku.
14.07.2023
Regina je prvi put samostalno vodila prva tri sata rada sa grupom. Radila je to dobro, vidljivo je bilo koliko je novog za sebe usvojila u ovih niti pet mjeseci našeg poznanstva. Veseli me da će biti u stanju koristiti moje tehnike u radu sa drugima.
Gotovo kao priču prenio sam ljudima filozofiju ovog mog rada; znam da su me razumjeli, vidio sam im to u očima.
I ovaj projekt- U crvenom okviru : Ukraina – potpuno mi je sada jasan; ovdje bilježim sljedeće korake :
- Ovo je umjetnički projekt (sa terapijskim efektima)
- Projekt se realizira u vidljivom nizu unutarnjih slika zadržanih u Crvenom okviru
- Prvi korak je uspješno realiziran : dvanaestodnevna radionica , nekih 75 sati rada u Kiyevu
- Svi vidljivi radovi(slike u Crvenom okviru, pločice boje raspoloženja i na njima stihovi iz procesa rada tehnikama Apoteke poezije) biti će prezentirani u Berlinu (13.11. – 23.11. 2023.);
- radi se o interaktivnoj izložbi – radionici – work in progress na koju će biti pozvane izbjeglice koje su u Berlinu ,ali ne samo ljudi izbjegli iz Ukraine;
u za to određenim terminima stvaranje u Crvenom okviru , nastaviti će se sa posjetiocima ;
- ovakav pristup donijeti će nove vidljive radove koje ćemo onda zajedno sa radovima iz Kiyeva , prezentirati na isti način u drugom gradu u kojem žive izbjeglice;
- nakon Berlina želja mi je sa ovakvim načinom prezentacije stići u Finsku (Helsinki), Poljsku (Warschau), … (?) ….
- Nadam se da nećemo predugo čekati da se ZAUSTAVI ova crvena linija Art Aghainst Pain inicirana prvim projektom „U Crvenom okviru : Ukraina“,da se projekt ZAVRŠI, intereaktivnom izložbom ponovno u Kiyevu (sa svim radovima ostvarenim u svim prostorima gdje se projekt realizirao);
Povratak u Kiyev značiti će da je ovaj rat – završen!
Danas je u 17:00 sati ovdje predviđena javna prezentacija rezultata rada u interaktivnom susretu sudionika rada sa posjetiocima !
Sutra u rano jutro kreće avantura mog povratka.
15.07.2023
Dva sata prije javne prezentacije našeg rada , javio mi se Nigel Osborn, umjetnik -glazbenik posebnih dometa , prijatelj ; i on je u Ukraini
„…vodim kamp kreativne terapije za djecu iz regije Saporischschja…
Bio sam u regijama Lavova, Harkova i Čerkasija veći dio prošle godine, radeći s
djecom u skloništima, bolnicama i selima na prvoj crti, s traumatiziranim vojnicima i
obučavajući studente kreativnim umjetničkim pristupima liječenju posttraumatskog
stresa. poremećaj… reci ali ti mogu pomoći …“
ART AGAINST PAIN može stremiti ujedinjenju raznih poticaja i načina
rada; takva umreženost mogla bi doprinijeti sigurnosti , razgranatosti i
kontinuitetu djelovanja.
Osmisliti je način informiranja unutar nekog projekta, kao i informiranje o projektu prema trećemu.
Želim upoznati što više ljudi koji već rade na programima sličnog predznaka i potaknuti stvaranje timova za razne projekte.
Nastaviti je potrebno sa svakodnevnim radom na osmišljavanju inicijative ART AGAINST PAIN.
… itd. itd. …
Sa, 15.7., Regina, piše:
Uspijevamo stupiti u kontakt s posjetiteljima parka, objasniti im što smo radili; neki slikaju slike u Crvenom okviru.
Mnoga su djeca crtala avione i bombe. Slikali su te motive sasvim prirodno i s djetinjom radošću, baš kao cvijeće, kuće ili drveće. „Ovaj veliki kišobran, položen pred našim gradom , nas brani od raketiranja.“ objasni nam jedanaestogodišnjak.
….
Oproštajni zagrljaji sa sudionicima radionice bili su dugi, oproštajne riječi tople. Bilo je lijepo čuti da je za njih važan ovaj projekt i da im je pomogao. Za mene je također ovo važan projekt.
“Bori se i možeš pobijediti” – stih Tarasa Ševčenka.
ART AGAINST PAIN
( Kyiv, 28.06. – 15.07.2023.)
