(02 – 04. .08.2022 , Ludvikov pod Smrkem, CZ)
Odustajanje zamijeniti odbacivanjem.
Čovjek ne može odustati- sve dok ga ima tijelom- u kretanju misli i djela.
Pri prvom susretu , moja pažnja usmjerena je na detalje koji pokazuju u kakvom je trenutku vlastitog kretanja osoba sa kojom ću raditi .
Izborom vježbe i načinom kako ju klijent rješava koncentriram se na ta uočavanja..
Izbor vježbe iznenadi i razbudi za rad. Rješenje zadatka probudi začudnost.
Nastojim otvoriti cjelinu u kojoj se ukazuje kretanje tj. razlog zbog kojeg je
zatražena suradnja . Zašto?
Zašto ? – centralno je pitanje.
I važno je ne zaboraviti ga za cijelo vrijeme rada.
Najradije koristim vježbe koje stimuliraju našu neurološku djelatnost.
Pokret ruku. Crtež. Točku u kretanju. Linije u prostoru bjeline papira formata A3 ili A2.
I čitav niz drugih iz iskustvene škrinje u koju sam ih sakupio, radeći čitav niz godina .
I nove : u trenutku susreta, ako se nametnu.
Opisati vježbe nije namjena ovog teksta, pa ih ostavljam ovdje nezapisanima.
Sa kojom mogućnošću krećemo u rad oslanja se na prvi, intuitivni doživljaj drugoga, na prve minute našeg prvog susreta.
Taj prvi susret ,prvi trenuci susreta – vrlo je važno za daljnji rad .
Slikovito rečeno, unesete smjerokaze u površinu i time je pokrenete. Tek onda pogledate o kojim se smjerokazima radi.
Negdje između svega toga, u tom tlocrtu , zapisana je želja koja pokreće, koja je klijenta – sugovornika i k meni dovela. Tlocrt nudi sliku – istovremeno rasprostranjenosti i skrovitosti – želje koja se želi ostvariti.
Kažem : želja koja se želi ostvariti !
Ne kažem : želja koju netko želi ostvariti.
I tako radim : želja se za svoj prostor izbori. Želja vodi igru prema realizaciji.
Želja je aktivni subjekt !
Coching krči prostor da željeno slobodno zaživi. Željeno je i mjerilo vlastitog kretanja i uspješnosti. Slobodno zaživjeti može samo kada se realizira.
Volim reći da „ne volim“ prve susrete. Prvi susreti probude sve moje nesigurnosti.
I kada glasno takvu misao izgovorim , kao da sam se rasteretio. Krećem u avanturu.
Prvi susret kao da postaje rasterećeni „drugi“ susret.
Posebnu pažnju posvećujem naslućenom iza izgovorenih rečenica. I crtežu.
Važno je prešućeno, neizgovoreno.
U tim prostorima započinjemo rad.
Važno nam je što prije saznati što trebamo odbaciti da ne bismo odustali.
Uvijek treba štošta odbaciti da ne bismo – ma o čemu da se radilo – odustali.
Da ! – rad sa ljudima je začudna i opasna avantura.
